Drugi album izdan 1998./1999. ('98. u Japanu, '99. u Europi). Pa što vam se sviđa na ovom albumu, najdraže pjesme, što mislite o konceptu, o ovim temama općenito. Da li je Daniel dobro ukomponirao priču s muzikom, itd itd. Let's talk!

neznan, nikad mi nije lega ovaj album. prva i zadnja stvar su dobre, a ostalo me sve pila pomalo...

pilgrim

Težak album za probavit,al se isplati potrudit...koncept je odličan,klasični daniel,priča zanimljiva... malo je hladan,i konceptualno i produkcijski...neke me stvari smetaju kod produkcije,al ok. Plusevi: Inside x 2, Black Hills,The Big Machine. Nema nekih posebnih minusa,uglavnom poluplusevi... sve u svemu,ocjena 8/10.

Tražim riječ...: Poseban. Malo otrcano al hebiga. Od svih albuma rekao bih da ovaj najviše "krije". Iskreno TPE mi je najdraži album jer je prvi kojeg sam čuo, dok mi je recimo Entropia najbolji (iako je njima prvi smatram da je u cjelini gledano do danas nenadmašen). Ali OHBTCL. Jebena zagonetka. Koju obožavam. Na prvo, drugo, devedesetpeto slušanje djeluje ti solidno ali bez pokrića, bez žile kucavice.

Mislim da je i sam Gildenlow u jednom intervjuu priznao da neke stvari nije prežalio i da može promjenio bi ih. Ali meni je dojam danas apsolutno suprotan. Iako se isprepliće se brdo tema (sve osim romanse vjerojatno - sa kamatama naplaćeno na RL-u doduše), negdje u pozadini sve se vrti oko konflikta Wheel vs. The Machine, iliti integracije/revolta pojedinca u nezdravu/neizbježnu okolinu. Ono što mislim da ovaj album demonstrira, jest da Gildenlow, iako je pjesnik, u finišu nije pisac, što gotovo uvijek ima rezultira "raskupusanim" dojmom tekstova na albumu. Jako puno toga zbijeno na malom prostoru.

Kao da u želji davanja nezna tempirati to količinski. Tako da ti tekstovi imaju glavu i rep samo ako sami povežete točkice (koje opet ne slažete nužno u autorovom redoslijedu). Al eto sentimentalne vrijednosti. Tako da ne postoji kriva interpretacija, postoji samo tvoja vlastita. I tu taj "raskupusani" (namjerno ili nenamjerno) tekst dobiva na pravoj težini. Mašti na volju. I meni se upravo ta šarolikost i "sloboda interpretacije" na OH..-u strašno dopada ali još mi više znači vraćanje na gore spomenuti konflikt u ključnim trenucima albuma. "Shore Serenity":

"But now I know that one cell can kill
and a big Machine stands and falls with... a wheel..."


Ovaj stih mi je nakon devedesetšestog slušanja: poseban. Obožavam ovaj album. Očito

uz BE, njihov najeksperimentalniji album, a po meni i najlošiji (iako još uvijek odličan)... jednostavno, album nema pretežno hvatljive pisme i melodije, neke su i slabo razrađene (ističem water sa nekim debilnim prijelazima), al ima još uvijek vrlo svijetlih točaka, poput inside, the big machine ili pak new year`s day

Stid me priznat ali ovaj album nikad nisam nešt pretjerano preslušavao.odslušao sam ga jednom i nije mi baš sjeo,po meni njihov najgori uradak